"Kada je vipassana završila, zvono je zazvonilo, ostali meditatori napustili su dvoranu i ja sam ostala u ogromnoj piramidi Oshovog auditorija. Sve je bilo tako intenzivno i ja sam još bila iznenađena veličinom tog neočekivanog dara. Ostala sam ondje do podneva i otišla kada su drugi meditatori trebali početi meditirati.
Kada sam izašla iz meditacijske dvorane, nebo, drveće i listovi, sve je isijavalo, vibriralo i izgledalo tako živo, novo i energetski napunjeno, nikad prije nisam vidjela takvo što! Sve su boje sjajile jasno; drveće je bilo blistavo u svojim aurama. Dodir zemlje stopalima i osjećaj u mom tijelu bio je vrlo nov, intenzivan i delikatan. Bilo je toliko prekrasno da sam nježno korak po korak krenula prema podiju."
" Sjetila sam se što je Osho govorio: „Ili sam ja hodao na glavi i svi ostali na svojim stopalima ili sam ja hodao na svojim stopalima, a svi ostali na glavi.”
Bilo je gotovo nestvarno iskusiti stvarno, ponad svih pojava, ali zabavljana igrom umova oko sebe, nastavila sam svoj put. Kada sam stigla do podija u Budhinom gaju, legla sam na trbuh i držala svoje treće oko na mjestu na mramornom podu gdje je moj učitelj bio sjedio.
Zahvalila sam mu iz najdublje jezgre svog srca."
"Ljubila sam mramorni pod iznova i iznova mumljajući: „Hvala ti, učitelju! Volim te, moj učitelju!”
Tada bih se smijala sama sebi zbog toga što sam to govorila: riječi su se činile tako plitkima.
Kako sam uopće mogla izraziti svoju zahvalnost njemu riječima?
Bila je i uvijek će biti iznad riječi!
Suze ljubavi i zahvalnosti tekle su konstantno iz mojih očiju, toliko suza da je moja odjeća bila natopljena. Bio je vruć ljetni dan. Žarko sunce iznad glave i vrući mramor ispod činili su me znojnom i moju odjeću prljavom."
"Tada sam otišla na samadhi-meditaciju. U Samadhi dvorani sjela sam u prvi red na srednje mjesto, najbliže mjesto do Oshovog samadhi-kreveta. Preferirala sam to mjesto kad god bi bilo slobodno. Ispred mene Oshova je slika visjela na zidu iznad samadhi-kreveta. Pogledala sam gore u njegove oči. Nisam imala nikakve riječi za svoje osjećaje i moje su se oči ponovno napunile suzama. Njegove oči imale su novu dubinu i pozivale su me s velikom žurnošću. Kroz suze moj je pogled postao zamagljen pa sam polako zatvorila oči i tada sam čula meditacijsko zvono. Sa srećom u svom srcu svjedočila sam treće oko i kundalini-energiju, bez osude ili straha.
Možda je prošlo deset minuta… kada me bol ponovno udario u prsa i kundalini-energija „pogodila” me sve do sedme čakre.
Došla je u sekundi i s ogromnom silom, kao da je metak pogodio metu.
Osjećaj „eksplozije” protresao je sve i ostavio iza sebe savršenu tišinu i mir u meni!
Pitam se kako mogu objasniti iako znam da nema riječi koje mogu odgovarati opisu. Riječi koje ja upotrebljavam, „udarac”i „eksplozija”, isto nisu prikladne. Mistično i božansko događanje jednostavno je najveće čudo, nešto što mi ne znamo i što nikada prije nismo iskusili – zato što je to posljednji korak u evoluciji našeg „postojanja”. To je iznad svega. U najboljem slučaju to mogu nazvati „ništa”, ta riječ možda je bliža nego ostale. Ipak da bih vam pomogla shvatiti proces i djelovanje događaja, pokušat ću to opisati minimalno se koristeći „tehničkim” riječima."
Isjecci iz knjige " Od Straha Do Prosvjetljenja", Mahadevi
"I onog dana kada je traganje prestalo, onog dana kad nisam tragao za ničim,
onog dana kad nisam očekivao da se nešto dogodi, počelo je da se događa. Podigla
se nova energija. To nije dolazilo iz nekog izvora. To je dolazilo ni iz čega i niotkuda
i odasvud. Bilo je u drveću i u stijenama i nebu i suncu i zraku - bilo je svuda. A ja sam
tragao tako mukotrpno, i mislio sam da je to veoma daleko. A bilo je tako blizu i tako
blisko. Baš zbog toga što sam neumorno tragao, bio sam postao nesposoban da vidim
blizu. Traganje je uvijek za dalekim, traganje je uvijek za udaljenim - a to nije bilo udaljeno.
Bio sam postao dalekovid, bio sam izgubio kratkovidost. Oči su bile postale fokusirane na
ono daleko, horizont, i bile su izgubile kvalitetu da vide ono što je sasvim blizu, što te
okružuje. Onoga dana kada je prestao napor, ja sam također stao. Jer ne možeš postojati
bez napora, i ne možeš postojati bez želje, i ne možeš živjeti bez stremljenja.
Pojava ega, sebstva, nije stvar, to je proces. To nije supstanca koja sjedi tu u tebi, ti to
moraš stvarati u svakom trenutku. To je kao okretanje pedala na biciklu. Ako okrećeš
pedale, on ide sve dalje, ako ne okrećeš pedale, on stane. Može ići malo zbog prošlog
impulsa, ali onog trenutka kad prestaneš okretati pedale, zapravo, bicikl počne da se
zaustavlja. On nema više energije, nema više moći da ide bilo kuda. On će se srušiti i
kolabirati."
"A posljednjeg dana, prisustvo jedne totalno nove energije, novog svijetla i
novog ushićenja, postalo je tako intenzivno da je bilo skoro nepodnošljivo - kao da
sam eksplodirao, kao da sam letio od blaženstva. Bilo je nemoguće tome dati bilo
kakav smisao, što se dogodilo. Bio je to jedan vrlo ne-smisleni svijet - teško za shvatiti,
teško da se stavi u neke kategorije, teško, teško da riječima, jezikom može objasniti. Svi 3
sveti spisi su izgledali mrtvi i sve riječi koje su korištene za ovo iskustvo izgledale su vrlo
blijede, anemične. Ovo je bilo tako živo.
Bilo je kao val plime blaženstva. Čitav dan je bio čudan, divan, i to je bilo
slamajuće iskustvo. Prošlost je iščezavala, kao da nikada nije bila pripadala meni, kao
da sam o njoj negdje bio čitao, kao da sam bio sanjao o njoj, kao da je to bila nečija tuđa
priča koju sam čuo i kao da mi je netko pričao. Oslobađao sam se prošlosti, iskorjenjivao
sam se iz svoje povijesti, gubio sam svoju autobiografiju. Postajao sam ne-postojanje, ono
što Buda zove anata. Granice su iščezavale, razlike su iščezavale."
Osho, O Prosvjetljenju
